Prevodim, dakle jesam.

Oduvijek sam obožavala prevoditi. U početku iz zabave, a onda iz općeg zadovoljstva koje sam osjećala kad bih podijelia s prijateljima i obitelji štiva koja oni nisu mogli doživjeti u originalnoj verziji.

Iz velike ljubavi prema čitanju, rođena je beskompromisna, bezgranična ljubav prema prevoditeljskom poslu. Kroz svoj prevoditeljski staž došla sam do više negativnih zaključaka vezano za prevoditeljsko zvanje, ali ni ini me nisu uspjeli razuvjerilti dapače, ja toliko volim prevoditi da stupanj mog ostvarenja i ispunjenja raste proporcionalno broju prevedenih kartica.

U nastavku donosim nekoliko mojih glavnih razmišljanja koja su išla u tom pravcu. Dakle:

1. Prevođenje je zanat koji često znade zaći u sferu Sizifovskog posla jer se temelji na paradoksu i vječnim dvojbama. To je posao koji jednostavno treba odlučiti završiti jer prijevod ne mora nikad biti dovršen, sve se uvijek može i nekako drugačije prevesti.

Na kraju ne postoji pravi odabir i svaki put kad se prijevod proglasi dovršenim i pošalje klijentu prevoditelja obuzima strašan osjećaj grižnje savjesti zbog učinjenih odabira te tjeskoba i poriv za izradom nove verzije prijevoda i tako u nedogled.

2. Prevođenje je posao u kojem je najbolji onaj prijevod koji se ne primjeti, posao u kojem je prevoditelj tek puka sjena za koji je bolje da je što neprimjetnija jer u dobrom prijevodu prevoditelj je zaboravljen, ja sam se s time pomirila. No nećemo se zavaravati da to nije ozbiljan atak na svaki ego.;

3. U prevođenju nema dobrih vijesti. No news is good news. Nikad prevoditelja nitko neće pohvaliti. Za razliku od mnogih drugih uslužnih djelatnosti smatram da u našem poslu zapravo i nije indikativno kao nešto negativno ukoliko se klijent ne javi, ne zahvali na prijevodu i nikad ne nazove, takvo što nije nužno znak da je nezadovoljan prijevodom. Povratne informacije neutralnog ili pozitivnog karaktera jednostavno ne postoje kao kategorija.