Poanta snižavanja cijena prijevoda

Koja je poanta snižavanja cijena prijevoda? Ovaj post nastao je kao reakcija na vječni diskurs o tome koja je poanta snižavanja cijena bilo koje usluge, pa i cijene usluge prevođenja. Prema mojim posljednjim saznanjima ovo naše prevoditeljsko tržište je slobodno. Mi smo agencije, freelanceri, studenti, rekreativni prevoditelji i svi nudimo usluge te sukladno tomu očekujemo da ćemo na koji god već način uspjeti izgraditi solidnu reputaciju i zaraditi dovoljno da bismo mogli od svoga rada pristojno živjeti. Ali što se događa kad se susretnemo s lešinarima (engl. bottom-feeders) koji ruše taj koncept?Prema mojim posljednjim saznanjima ovo naše prevoditeljsko tržište je slobodno.

Mi smo agencije, freelanceri, studenti, rekreativni prevoditelji i svi nudimo usluge te sukladno tomu očekujemo da ćemo na koji god već način uspjeti izgraditi solidnu reputaciju i zaraditi dovoljno da bismo mogli od svoga rada pristojno živjeti. Ali što se događa kad se susretnemo s lešinarima (engl. bottom-feeders) koji ruše taj koncept? Tu se naravno ne misli na ptice što kruže po nebu u potrazi za strvinarima, već o prevoditeljima čiji je odabir u životu da pristaju na doslovno bilo koju cijenu za svoju uslugu.

Na taj način, oni se 'hrane' strvinama i preživljavaju, ali njihov modus operandi utječe na cijelu industriju na način da potiče snižavanje cijene usluga prevođenja. Nadalje, opisana metodologija utječe i na kvalitetu jer su kvaliteta prijevoda i cijena prijevoda povezane. Unošenje nereda u varijable trokuta koji se sastoji od cijene, roka i kvalitete predstavlja nedvojbenu prijetnju ne samo njima samima (jer podcjenjuje i njihov odabir zvanja), već i cijeloj industriju koja uključuje i kupce, koji u pravilu pokušavaju sniziti troškove prijevoda.

Opasna je to igra sa stajališta kupca prevoditeljskih usluga; jer da, možda će trošak zaista i biti niži, ali hoće li se razina kvalitete prijevoda održati? Ako pak uspiju zadržati, tri put hura za njih. Naravno, ako uspiju. Jer u tom će slučaju njihova profitna marža porasti. Međutim, ako kvaliteta nije ista, dugoročno postoji opasnost za klijentovu tvrtku upravo zbog upitne kvalitete koju 'lešinari' isporučuju. Više puta sam imala prilike susretati se s prevoditeljskim agencijama i feelancerima koji rade za znatno niže cijene prijevoda od naših, nekada se tu radi o jediničnoj cijeni prijevoda koja čak do 70% niža.

Često sam ih u neformalnom razgovoru pitala zašto to rade i kako očekuju da će na taj način zaraditi dovoljno da prežive i plate sve troškove (čitaj: caru carevo, popu popovo). Većinu vremena, njihovi su odgovori bili raznovrsni, svaki čudan na svoj način, a svi skupno poprilično konfuzni. Neki od tih mojih kolega su novopečeni freelanceri, zapravo apsolventi ili netom diplomirani jezičari koji se pokušavaju probiti u industriji.

Oni često praktičnog iskustva u prevođenju nemaju, ali spremni su pristati na svaki honorar samo da si otvore vrata koja vode u svijet prevođenja. Drugi pak žele raditi za agencije koje im plaćaju 20 kuna po kartici teksta jer vole 'sigurnost' koju im takve agencije pružaju i obično su prezauzeti 'masovnom produkcijom' da bi razmišljali o kvaliteti.

Neke agencije za prevođenje, ali i slobodni prevoditelji pokušavaju pokrenuti karijeru u svijetu prevođenja, ali imaju slabe vještine pregovaranja s klijentima, te se boje da će si ako odbiju par loše plaćenih poslova zavijek zatvoriti sva vrata. Sljedeća je kategorija onih koji ne vjeruju u sebe, smatraju da 'nisu dovoljno dobri' (a onda teško da će ikada i postati) da bi naplatili određenu tarifu, tako da se zadovoljavaju s mnogo nižom cijenom.

Razumijem sve njihove brige i strahove, ali ono što ne razumijem je poanta. Dakle, u čemu je smisao, zašto toliko naporno raditi na tome da bi masovno proizvodili tekstove ispodprosječne kvalitete te pri tomu ne ostvarivati neku dostojanstvenu korist (financijsku naknadu)? Tekst napisala za Studio Nixa Ana Dumančić Tu se naravno ne misli na ptice što kruže po nebu u potrazi za strvinarima, već o prevoditeljima čiji je odabir u životu da pristaju na doslovno bilo koju cijenu za svoju uslugu.

Na taj način, oni se 'hrane' strvinama i preživljavaju, ali njihov modus operandi utječe na cijelu industriju na način da potiče snižavanje cijene usluga prevođenja. Nadalje, opisana metodologija utječe i na kvalitetu jer su kvaliteta prijevoda i cijena prijevoda povezane. Unošenje nereda u varijable trokuta koji se sastoji od cijene, roka i kvalitete predstavlja nedvojbenu prijetnju ne samo njima samima (jer potcijenjuje i njihov odabir zvanja), već i cijeloj industriju koja uključuje i kupce, koji u pravilu pokušavaju sniziti troškove prijevoda. Opasna je to igra sa stajališta kupca prevoditeljskih usluga; jer da, možda će trošak zaista i biti niži, ali hoće li se razina kvalitete prijevoda održati? Ako pak uspiju zadržati, tri put hura za njih. Naravno, ako uspiju.

Jer u tom će slučaju njihova profitna marža porasti. Međutim, ako kvaliteta nije ista, dugoročno postoji opasnost za klijentovu tvrtku upravo zbog upitne kvalitete koju 'lešinari' isporučuju. Više puta sam imala prilike susretati se s prevoditeljskim agencijama i feelancerima koji rade za znatno niže cijene od naših, nekada se tu radi o jediničnoj cijeni prijevoda koja čak do 70% niža. Često sam ih u neformalnom razgovoru pitala zašto to rade i kako očekuju da će na taj način zaraditi dovoljno da prežive i plate sve troškove (čitaj: caru carevo, popu popovo). Većinu vremena, njihovi su odgovori bili raznovrsni, svaki čudan na svoj način, a svi skupno poprilično konfuzni. Neki od tih mojih kolega su novopečeni freelanceri, zapravo apsolventi ili netom diplomirani jezičari koji se pokušavaju probiti u industriji. Oni često praktičnog iskustva u prevođenju nemaju, ali spremni su pristati na svaki honorar samo da si otvore vrata koja vode u svijet prevođenja.

Drugi pak žele raditi za agencije koje im plaćaju 20 kuna po kartici teksta jer vole 'sigurnost' koju im takve agencije pružaju i obično su prezauzeti 'masovnom produkcijom' da bi razmišljali o kvaliteti. Neke agencije za prevođenje, ali i slobodni prevoditelji pokušavaju pokrenuti karijeru u svijetu prevođenja, ali imaju slabe vještine pregovaranja s klijentima, te se boje da će si ako odbiju par loše plaćenih poslova zavijek zatvoriti sva vrata. Slijedeća je kategorija onih koji ne vjeruju u sebe, smatraju da 'nisu dovoljno dobri' (a onda teško da će ikada i postati) da bi naplatili određenu tarifu, tako da se zadovoljavaju s mnogo nižom cijenom. Razumijem sve njihove brige i strahove, ali ono što ne razumijem je poanta. Dakle, u čemu je smisao, zašto toliko naporno raditi na tome da bi masovno proizvodili tekstove ispodprosječne kvalitete te pri tomu ne ostvarivati neku dostojanstvenu korist (financijsku naknadu)? Tekst napisala za Studio Nixa Ana Dumančić