Garancija kvalitete prijevoda

OBAVEZA KVALITETE

U Studiju Nixa poslovni procesi koje smo implementirali glavna su konkurentska prednost. Praćenje i nadogradnja procedura zahtjeva puno pripreme te dodatnog rada i truda, ali naš optimizirani proces kontrole kvalitete prijevoda je upravo ono što čini razliku po kojoj se ističemo. STUDIO NIXA marljivo radi, inovira i smišlja načine da svojim klijentima omogući da budu 100% zadovoljni uslugom. A kada je tako onda su upravo naši klijenti i najbolja promocija.

Usklađenost s normom 15038

Naš marljivi tim upravo radi na tome da naš ured prilagodi na trenutnu političku situaciju s ciljem da osigura našu konkurentnost na EU tržištu. Stoga, smo odlučili pokrenuti postupak pribavljanja certifikata o usklađenosti s normom upravljanja kvalitetom ISO 9001:2009 koja slijedi novu europsku normu za usluge prevođenja UNE-EN-15038:2006.

Prevoditeljski ured Studio Nixa u potpunosti slijedi upute i smjernice prevoditeljske norme EN 15038 te se sukladno tomu metodologija našeg rada odvija na sljedeći način:

Potencijalni klijent šalje upit za ponudu za prijevod te prilaže tekst u formatu koji ima na raspolaganju, dakle u wordu, pdf-u, na CD-u ili u skeniranom obliku, uz napomenu o roku izvršenja prijevoda nakon čega dobiva našu ponudu te svojom narudžbenicom potvrđuje da je suglasan s uvjetima opisanima u ponudi za prijevod.Prvi, najvažniji korak koji se poduzima je odabir stručnog prevoditelja iz naše široke baze suradnika.

Prevoditelji se biraju pomno, a glavni kriteriji za odabir su ciljni jezik, struka i afiniteti određene osobe. Naša baza prevoditelja vrlo je detaljno raščlanjena te sadrži obilje informacija i detalja koji uvjetuju selekciju. Drugi korak nastupa kada se prevoditelju šalje na potpis obvezujuća narudžbenica za izradu stručnog prijevoda i izjava o povjerljivosti podataka. Time se prva faza prevođenja smatra ispunjenom.

Važno je napomenuti i da svi prijevodi koji se prevode u našem uredu prolaze najmanje jednu korekturu koju vrši drugi kvalificirani, profesionalni prevoditelj.

U uskoj suradnji s klijentom vrše se leksičke izmjene i odabir ispravne stručne terminologije nakon čega se prijevod i original prosljeđuju profesionalnom, akreditiranom stručnjaku lektoru na gramatičku reviziju. Klijentu se u dogovorenom roku finalna verzija prijevoda isporučuje u jednom primjerku prema specifikaciji u narudžbenici, a uz prijevod dostavlja se i upitnik o zadovoljstvu klijenta pomoću kojega je klijent u mogućnosti izraziti svoje eventualne pritužbe ili pohvale. NORMIRANJE USLUGE PREVOĐENJA Predmet normiranja na koji se odnosi norma HRN EN 15038:2006 Usluge prevođenja – Zahtjevi za pružatelje usluga, nije sam prijevod, nego pružanje usluge pisanog prevođenja.

Svrha norme je definiranje zahtjeva za pružanje kvalitetne usluge, pri čemu „obuhvaća sam proces prevođenja i sve druge aspekte povezane s pružanjem usluge, uključujući osiguranje kvalitete i sljedivost“ (HRN EN 15038:2006). Norma se ne odnosi na pružanje usluga usmenog prevođenja. Objavljena je kao dvojezično izdanje na hrvatskom i engleskom jeziku te predstavljena 9. ožujka 2009. u Hrvatskom zavodu za norme. Hrvatsku inačicu norme pripremio je tehnički odbor HZN/TO 542, Prevoditeljske usluge, a predstavila ju je gđa Goranka Cvijanović Vuković, predsjednica odbora.

Izvorna europska norma EN 15038:2006 koju je 13. travnja 2006. odobrio Europski odbor za normizaciju (CEN) ne propisuje „idealni“ prijevod, nego „idealni“ način pružanja usluga prevođenja. Iako Hrvatska nije jedna od trideset nacionalnih članica koje sudjeluju u radu CEN-a, Hrvatski zavod za norme prati rad odbora na razvoju dobrovoljnih europskih normi koje zamjenjuju neujednačene nacionalne norme u zemljama članicama. Norme CEN-a jednake su u svim zemljama koje ih primjenjuju, što osigurava sukladnost pružanja usluge.

Nacionalne norme su prijevodi europskih normi i ništa više. To vrijedi i za HRN EN 15038:2006. Dakle, postupak izrade hrvatske nacionalne norme na temelju europske norme EN 15038:2006 nije uključio prilagodbu europske norme hrvatskim prilikama. Hrvatske prilike trebaju se prilagoditi europskoj normi, a ne obratno. Definiranju idealnog predmeta normiranja može se pristupiti s nekoliko polazišta. Postavlja se pitanje - Idealno za koga? Konkretno, kad naručitelj i pružatelj usluge pokušaju zamisliti idealno pruženu uslugu prevođenja, vjerojatno neće doći do istovjetnih rezultata.

Pružatelj usluga možda će razmišljati o razumnim rokovima, cijenama, pripremljenosti teksta za prijevod (jasnoći, izbjegavanju „internih“ skraćenica…) i slično, dok će primatelj usluga željeti svoj prijevod dobiti što prije, bez potrebe da tekst unaprijed priprema za prijevod. Međutim, EN 15038:2006, pa tako i njezina hrvatska inačica pristupaju predmetu normiranja s gledišta postupka pružanja kvalitetne usluge prevođenja, pri čemu se taj postupak nastoji definirati tako da naručitelj usluge točno zna kako teče proces pružanja usluge. Norma donosi „opis i definiciju čitave usluge“ i definira „zahtjeve koje moraju ispuniti pružatelji usluga prevođenja s obzirom na ljudske i tehničke resurse, upravljanje kvalitetom i projektima, ugovorni okvir i postupke pružanja usluge prevođenja“.

Za pružatelje usluge propisuje „skup postupaka i zahtjeva za ispunjavanje tržišnih potreba“ (HRN EN 15038:2006) te predviđa mogućnost ocjenjivanja sukladnosti i certifikacije pružatelja usluge prevođenja. Uslugu certifikacije na temelju EN 15038:2006 mogu ponuditi inozemna ovlaštena certifikacijska tijela ili domaće ovlaštene certifikacijske tvrtke u suradnji s inozemnim tijelima. Sam projekt prevođenja po ovoj normi obuhvaća praćenje i nadziranje procesa pripreme, određivanje prevoditelja za projekt i dodjelu projekta, određivanje jezičnih redaktora (i recenzenata, po potrebi), davanje uputa svim strankama koje sudjeluju u projektu, omogućavanje i praćenje dosljednosti u prevođenju, praćenje i nadziranje rokova procesa, osiguranje održavanja kontakata sa svim stranama i davanje dozvole za isporuku. Projekti prevođenja moraju se posebno registrirati, a dodjela projekta prevoditeljima dokumentirati. Postupak pripreme za pružanje usluge prijevoda obuhvaća i obradu prije prevođenja, pri čemu pružatelj usluge „mora provesti sve potrebne poslove tehničke obrade prije prevođenja kako bi se dokumenti pripremili za prevođenje“ (HRN EN 15038:2006). Uz usluge prijevoda, HRN EN 15038:2006 definira i usluge s dodanom vrijednošću, kao što su javnobilježnička ovjera, prilagodba, transliteracija, savjetodavne usluge, usklađivanje prijevodne memorije. Prijevod koji se izrađuje u skladu s normom HRN EN 15038:2006 tako mora uključivati sljedeće korake: prijevod, provjeru prijevoda, jezičnu redakturu treće stranke i završnu provjeru. Jezični redaktor „mora pregledati je li prijevod prikladan za namjenu“, a recenzent „mora provesti jednojezičnu recenziju radi ocjene prikladnosti prijevoda za ugovorenu namjenu i preporučiti popravne mjere“ (HRN EN 15038:2006). Popravne mjere mogu uključivati razne ispravke, ali i ponovni prijevod. Norma definira jezičnu redakturu, odnosno lekturu kao sastavni i obvezatni dio pružanja usluge prevođenja. Pružatelji usluga prevođenja, od prevoditeljskih agencija do samostalnih prevoditelja, često u praksi nailaze na žurne zahtjeve naručitelja koje prate iznimno kratki rokovi. U takvim slučajevima pružiti uslugu prevođenja na način kako to predviđa ova norma često neće biti izvedivo. Iako se mora priznati da autori norme nisu propustili uočiti moguće probleme koji se u prevoditeljskoj praksi javljaju zbog tekstova koji nisu pripremljeni za prijevod te su stoga propisali korake analize izvornog teksta i postupka pripreme, čini se da nisu uzeli u obzir jedan od zahtjeva na koji prevoditelji u praksi često nailaze, a to su žurni prijevodi. Dakle, norma koja kao svoju svrhu navodi propisivanje postupaka i zahtjeva koji trebaju služiti „za ispunjavanje tržišnih potreba“ nije uzela u obzir jedan od najčešćih zahtjeva tržišta kad je o uslugama prevođenja riječ. Ako se usluga prevođenja pruža u skladu sa spomenutom normom, naručitelj zna ne samo na koji način teče postupak prevođenja od predaje teksta do predaje prijevoda, nego i na koji se način projekt prevođenja povjerava izvršiteljima te kakve su stručne kompetencije prevoditelja redaktora i recenzenata. Naime, prevoditelj mora imati prevoditeljske kompetencije, lingvističke i diskurzivne kompetencije u polaznom i ciljnom jeziku, mora biti osposobljen za istraživanje, pronalaženje i obradu informacija, znati kulturni kontekst polaznog i ciljnog jezika te imati tehničke kompetencije. Smatra se da prevoditelj ima navedene kompetencije ako ima formalnu visokoškolsku naobrazbu u prevođenju ili istovrijednu kvalifikaciju u nekom drugoj području i dodatne dvije godine dokumentiranog iskustva u prevođenju ili, pak, najmanje pet godina dokumentiranoga profesionalnog iskustva u prevođenju. Norma, na žalost, ne definira što je to točno profesionalno iskustvo u prevođenju.

Također, postavlja se pitanje kako će pojedinci koji raspolažu potrebnim kompetencijama, ali nemaju formalnu kvalifikaciju, steći potrebno dvogodišnje ili petogodišnje iskustvo ako bez takvog iskustva ne mogu raditi kao prevoditelji kod pružatelja usluga koji usluge pružaju u skladu s normom. Nejasno je i kakva je razlika između dokumentiranog iskustva u prevođenju kakvo je potrebno prevoditeljima koji imaju „istovrijedne kvalifikacije u bilo kojem drugom području“ i dokumentiranoga profesionalnog iskustva u prevođenju kakvo se traži od prevoditelja bez visokoškolskih kvalifikacija. Pružatelj usluga također mora imati „uspostavljen dokumentirani sustav upravljanja kvalitetom“ (HRN EN 15038:2006) koji uključuje izjavu o ciljevima sustava, proces za praćenje kvalitete isporuke usluga koji također osigurava mogućnost ispravka nakon isporuke i popravne radnje te proces upravljanja informacijama i materijalima naručitelja. Dokumentirani sustav upravljanja kvalitetom treba prilagoditi veličini i organizacijskoj strukturi pružatelja usluge i mora postojati kod svih pružatelja usluga, i kod velikih agencija za prevođenje i kod samostalnih prevoditelja. Kad je riječ o odnosu pružatelja i naručitelja usluga, naručitelj mora imati dokumentirane i uspostavljene postupke za čitav proces pružanja usluga, od zaprimanja upita naručitelja do isporuke prijevoda. Posebna pozornost posvećena je ugovoru o pružanju usluge koji mora obuhvatiti autorska prava, odgovornost, povjerljivost, rješavanje sporova i osiguranje kvalitete. Norma HRN EN 15038:2006 Usluge prevođenja – Zahtjevi za pružatelje usluga definira postupak pružanja usluge prevođenja s gledišta zahtjeva koji se postavljaju pred pružatelje tih usluga. Naglasak stavlja na kvalitetu prijevoda koja se postiže obveznim koracima jezične redakture i nekoliko razina provjere. Autori norme uzeli su u obzir konkretne i realne probleme na koje pružatelji usluga prevođenja i prevoditelji općenito često nailaze, ali su to propustili učiniti kada je riječ o zahtjevima tržišta za žurnim prijevodima. Kao i svaka norma, tako i HRN EN 15038:2006 definira svoj predmet, polazeći od toga kako bi pružanje usluga prevođenja trebalo izgledati. Tržište se ne osvrće na princip trebanja, a pružatelji usluga, pa tako i usluga prevođenja, ponajprije odgovaraju na zahtjeve tržišta. Tržište nije onakvo kakvo bi trebalo biti, nego onakvo kakvo jest, što vrijedi i za potrebe i za zahtjeve tržišta. U definiranju idealnog oblika predmeta normiranja kada je riječ o odgovaranju na zahtjeve tržišta, svaka norma treba poći od realnog, a ne idealnog stanja na tržištu. Samo tada će biti istinski relevantna za pružatelje usluga koji ovise o diktatu tržišta. Predvidjevši korake analize izvornog teksta i pripreme teksta za prijevod, autori norme EN 15038:2006 svakako su napravili korak u pravome smjeru.