Ubojstvo
Ako se ne radi o slučaju ili nehatu, iza svakog ubojstva stoji neki motiv. Nikad baš nisam osobito voljela krimiće, ali su me uvijek zanimale vijesti iz crne kronike i životne priče koje su se skrivale iza članaka o nesrećama i ubojstvima.
Verbalno sam poubijala bar pola većeg grada, ali ozbiljno nisam nikada razmišljala o nekom nasilju, a kamoli ubojstvu. Čak nisam razmišljala ni o ubojitom oružju i što bi sve moglo poslužiti kao ubojito oružje.
To se malo promijenilo iz dva razloga: prvi je razlog ona ironično rečeno „velika ljubav među kolegama“, koja je u stanju rasplamsati ubilačke strasti. U mom pozivu mnogo je žena, što znači mnogo ogovaranja, podmetanja, intriga i nešto manje pameti. Mnoge su došle na moju listu za odstrel – najčešće verbalni. Drugi razlog su kuharske emisije – čovjek bi pomislio da nacija ništa ne radi već samo kuha. Meni se čini da se manje kuha, a više jede, ali ipak su te emisije u meni probudile brojne asocijacije na ubijanje hladnim oružjem. Kako li samo zveckaju oštrice dobro nabrušenih noževa i onda precizno i strelovito kliznu kroz ružičasto meso, a odrezak je tanak i ne trebaš ga udarati do besvijesti, iako takvi udarci tupim oružjem u obliku velikog bata nekako umirujuće djeluju na nakupljenu agresiju i teško se suzdržati da se ne zaneseš i udaranjem pretvoriš odrezak u tartarski biftek.
Počela sam uživati u pripremama za kuhanje. Ne znam opisati strast trančiranja ogromne guske, koju sam dobila od tete iz Slavonije. Prvo ta guska, koja me toliko podsjećala na dvije omražene kolegice, onako našepurena, bijela, tusta i glasna, glasna sve dok joj ne prerežeš vrat. A onda sama razudba (novohrvatski za obdukciju iliti odvajanje udova i rasijecanje) mrtve guske. Kupila sam mesarsku sjekiru, debelu dasku, set od dvanaest noževa različitih veličina, stroj za mljevenje mesa, tri bata za meso i brus. Gusku sam uspješno izrezala i još uspješnije strpala u društvu s krumpirima i povrćem u vruću pećnicu.
Usput sam zamišljala da će u takvom paklu jednom završiti one dvije guske s kojima sam radila prošli tjedan. Zavoljela sam kuhanje baš zbog tih niskih strasti, ali i zbog rezultata, jer kad sve uspije i stigne na tanjur, zaboravljaju se neprijatelji i počinju drugi užici. A onda je došlo ljeto pa smo muž i ja smo otišli na more. Jedva sam čekala da odemo na gotovo pusti otok s nešto stanovnika i samo ljeti s malo turista, da pobjegnem od Milice, koja mi je posebno ove godine zagorčala život.
Dani su proticali meko i lijeno. Muž je uglavnom lovio ribu (to je ono stanje nirvane u kome se ne mičeš satima i šuteći gledaš u vodu), a ja sam uživala u suncu, vrtu i kuhanju bez primisli. Ponekad sam promatrala muža kako odlazi u gumenom odijelu i s podvodnom puškom u plave dubine i stalno sam se pitala kako je to pod morem, jer ja jedva da znam plivati, a zaronila nisam nikada, jer bih se sigurno utopila.
Do otočića su dolazile jedino jahte s turistima, koji su rijetko narušavali ljetnu idilu udaljenog otoka. Jahtaši su uglavnom odlazili navečer u restorančiće na večeru, a dane su provodili pržeći se na palubi i rastjerujući ose. Dok sam jednog jutra kupovala sitnice u obližnjem dućančiću, bacila sam pogled na terasu restorana i gotovo mi je ispala vrećica s kupovinom iz ruke.
Tamo je sjedila ona debela krava Milica i s još troje ljudi ispijala kavu. „Opekla se, da bog da“, pomislih i odmarširah ljutito kući. Onda sam sasula drvlje i kamenje po Milici – od onog što ona tu radi pa sve do utopila se, crkla, otrovala i slično. Muž me jedva smirio i samo je u čudu odmahivao glavom. U kasno popodne otišao je s prijateljem u lučicu s namjerom da rade nešto oko čamca. Ja sam ostala ljenčareći u vrtu. Misli su mi se vraćale na Milicu, a onda sam na kratko i zadrijemala.
Bilo mi je vruće i odlučih se okupati. Sišla sam polako do plažice ispred kuće gdje sam se uvijek kupala. Nigdje nikoga. Na moru samo tri jahte, jer su najavili jugo. Koraci mojih bosih nogu nisu se čuli dok sam prilazila vodi. A onda sam je ugledala. Pritajila se između dva kamena u plićaku. Izgledala je debelo, želetinasto i pomalo prijeteće. U mojoj je glavi počelo kuhati. Čime? Kako da je ubijem? Što ako ne uspijem i ona povrijedi mene i pobjegne? Oko mene kamenje, ali to sam odmah odbacila, jer nisam bila sigurna u to da ću je zbilja pogoditi i odmah onesposobiti.
Počela sam se tresti i tiho sam odcapkala natrag u vrt. Mozak mi se vrtio 200 na sat. A da uzmem nož? Hoće li biti dovoljno dug da je probodem? Onda mi pogled pade na podvodnu pušku mog muža. Naravno da ja nemam pojma kako nabiti tu pušku, ali vidjela sam onaj trozub od čelika u obliku velike vilice. „To“, pomislih. Bilo mi je jasno da moram svom snagom zabiti vilicu u sredinu, da je moram od prve probosti, tako da skonča bez glasa i bez mogućnosti bijega. Prišuljala sam se s tim svojim harpunom u ruci.
Ona je još uvijek ležala u plićaku. Onda je sve išlo munjevitom brzinom. Svom snagom sam zabila vilicu duboko u meko meso i držala je nekoliko trenutaka, a zatim pritiskala i gurala još dublje. Voda se zamutila, a ja sam odjurila u dvorište. Nazvala sam muža i vikala: „Dođi, nećeš vjerovati ubila sam je, ubila sam je. Ubila sam je podvodnom puškom, još je vilica u njoj“. Nevjerovatno kako su brzo dojurili moj muž i prijatelj Veljko. Muž je bio blijed kao krpa. Ja sam stajala pokraj svog trofeja i još sam se malo tresla od uzbuđenja. Kad je vidio što imam, počeo se smijati i sve me je pogledavao sa strane. „Draga“, rekao je: „Svaka ti čast. Uvjeren sam da si na ovom otoku prva žena koja je podvodnom puškom, doduše na čudan način, ubila ovako veliku hobotnicu“. Izvagali smo je. Imala je dvije kile i ubrzo je završila pod pekom. Dok sam je pečenu trančirala, u meni slike ubijanja ispremiješane sa slikama kolegica i s Miličinim želatinastim tijelom. Podigoh čašu crnog i rekoh samoj sebi: „Dobar tek, ubojico“.
Anonimna kolegica - prevoditeljica
